INTERVJU SA ZILKOM KUJUNDŽIĆ VEJZAGIĆ (GRACIA)

Njenu karijeru obilježit će kompleksno istraživanje butmirske kulture neolita koje se bliži kraju, a njen život nepredvidive selidbe i podstanarstvo. Tek prije godinu dana kupuje sa suprugom stan - zovu ga ognjištem, iz dva razloga: njihov je prvi vlastiti dom nakon dvadeset godina braka i mjesto na koje će se uvijek vraćati. Supružnici Zilka i Nurudin Vejzagić žive na relaciji Sarajevo - Vancouver; on radi u Kanadi, a Zilka je puna planova iako uskoro završava rad
Suprotno očekivanju da privatni životni prostor arheologa i dugogodišnjeg istraživača prošlosti ispunjavaju mirisi starine, svjedoči dom arheologa Zilke Kujundžić-Vejzagić. "Kolekcionar nisam nikada bila. Kao djevojčica bavila sam se numizmatikom, moja lijepa zbirka starinskog novca naučila me mnogo o antičkoj arheologiji", kaže muzejska savjetnica Zemaljskog muzeja Zilka Kujundžić-Vejzagić. I, objašnjava: "Nikada nisam nanosila u stan takve detalje. Uz to, kao stručnjak i zaposlenik muzeja nemam pravo da budem konkurencija instituciji kao što je muzej, kome pripada kulturno blago. Imala sam samo nekoliko replika, u arheološkom smislu figurine, minijature, sa svojih putovanja donosila sam lijepu keramiku, interesantne figure i slično, nikada originale, jer su preskupi."
Dom Zilke Kujundžić i Nurudina Vejzagića, prvi vlastiti krov nad glavom nakon dvadeset godina braka, osim malobrojnih knjiga i umjetničkih slika koje su uspomena na drage ljude i prijatelje, te reducirano odabranog namještaja, ne nudi oku nijedan atraktivan, ni ekskluzivan raritet. Jedino se na policima zapaža minijatura stećka iz Čajniča - to je kopija izrađena od tečnog kamena, rad vajara i poklon Zilkinog prijatelja Bore Žuže.
Kozmopolitizam spakovanih koferaRazgovor sa Zilkom Kujundžić, strpljivim istraživačem paleolita, rafinirano posvećene istoriji umjetnosti i arhaičnom statusu žene u arheologiji, isprovocirat će njenu intimnu ispovijest.
"Do prije godinu dana bila sam podstanar; sve svoje umjetnine, slike, crteže, vrijedne knjige, pa i male skulpture držala sam u porodičnoj kući u Drnišu, pored Šibenika. Tu su moji roditelji došli poslije Drugog svjetskog rata, nažalost - po kazni, da razvijaju zdravstvo. Podigli su kuću, tu su i umrli. Tokom rata 90-ih sve je opljačkano, tako da u Drnišu nije ništa ostalo, samo kuća", priča glasom bez emotivnog tonaliteta, čini se od života naučena da bez sjete nastavlja svoj put.
Po rođenju Zagrepčanka, ratno dijete, s roditeljima ili sama, bit će stanovnik mnogih gradova i to sudbinsko putešestvije još uvijek traje. "Imala sam trinaest godina kad sam s koferom u ruci krenula u svijet. Od tada nisam prestala da pakujem kofere", kaže Zilka Kujundžić i nastavlja: "Iako ne vjerujem u sudbinu, ja sam na neki način od svoje prve godine života prognanik! Kad je moja majka ostala udovica, napustila je Zagreb - mi smo, ustvari, bili istjerani iz našeg stana - onda je otišla u Bjelovar, pa u Zadar. Iz Zadra smo protjerani u Drniš. Kad sam porasla, pošto nisam mogla pronaći zajednički jezik s očuhom, otišla sam kod svoje tete u Rovinj, završila osnovnu školu, zatim me preuzela druga teta iz Rijeke, gdje završavam gimnaziju."
Kad je došlo vrijeme studija, s drugaricama će kupiti karte i otići u Beograd! Smjelo, zar ne? "Da", potvrđuje Zilka i veli: "To je bila jedna vrsta našeg protesta, želje za neovisnošću o roditeljima, rodbini, sredini. Beograd je već tada bio centar, dešavali su se mnogi kulturni događaji, prvi BITEF, prvi BEMUS, svjetske izložbe, koncerti jazza. U Beogradu tada nisam imala ni tetu, ni ikog poznatog. Moje prijateljice i ja upoznavale smo svijet - kasnije smo se razdvojile, ali i danas smo prijateljice."
Prvobitno studentica francuskog, jezik uči i u Parizu. Impresionirana umjetničkim i civilizacijskim blagom pariških muzeja, sebi će reći žne, jezik nije dovoljan za mene' i prebaciti se na arheologiju. "Sjetila sam se tada svoje mladosti u Zadru, s djecom sam se igrala po ruševinama, u meni se već budila želja za istraživanjem. Kad sam s porodicom došla u Drniš, išla bih s očuhom i njegovim prijateljima da tražimo grob kralja Zvonimira, koji je, navodno, ubijen pored Drniša, na Petrovom polju. Nismo to nikad pronašli, naravno, ali je na ovaj način moj očuh razvijao u meni tragalački duh."
I sada, kad se osvrne unazad, Zilka Kujundžić smatra da je arheologija njen život učinila i zanimljivim i dinamičnim. Obilježila ju je i osobno. Stalna seljenja iz jednog u drugi grad, profesionalni rad širom bivše SFRJ, zatim u Holandiji, Francuskoj, Grčkoj, Belgiji, pa Kanadi, nebrojeni kontakti, stručni i privatni, formatirat će njen lik, istaći altruistički duh. "Samim tim što sam upoznavala različite mentalitete, kulture, umjetnost, u svakoj sredini upoznavala sam i ljude, to je najljepše što sam upoznala, jer svuda su to bili divni ljudi! Ja najviše cijenim i volim čovjeka. I svuda tražim dobrog čovjeka. Nemam ni osjećaj pripadnosti jednom kraju, i mada me Hrvatska u kulturnom smislu obilježila kroz djetinjstvo i školovanje, Bosna kroz rad, ja se svugdje dobro osjećam i mogu reći da sam kozmopolita."
Male tajne zanata Stalno balansirajući između sadašnjosti i prošlosti, vječito otkrivajući sadašnjosti ono što dolazi iz prošlosti, Zilka Kujundžić uvodi nas u male tajne zanata. Najveće uzbuđenje donosi pronalazak atraktivnih predmeta iz davnih vremena, od posude do insite, kako istraživači zovu mjesto stradanja nastalo zbog požara i slično. "Nažalost, nama arheolozima najbolje podatke ostavljaju katastrofe. U tim situacijama sav materijal je dobro konzerviran, tako kod srušene kuće zidovi i krov pokriju sav inventar, posuđe, peći, mjesta gdje su ljudi nekada radili, tkali..." Lokaliteti istraživanja su, kaže, poznati, sposobnost određivanja novih dolazi s iskustvom.
"Ponekad su naši saradnici mještani s područja na kome radimo. Oni prilikom gradnje kuća, oranja i slično uvijek jave ako su pronašli nešto neobično. Današnja napredna tehnika, uz sistematsko rekognisciranje, arheologe ciljano vodi na teren, ali nikad se ne zaustavljamo samo na tom mjestu."
Zilka Kujundžić dodaje još nešto bez čega arheolog ne može, mašta i umijeće lijepog pisanja. "Jer, mi na osnovu materijalnih ostataka rekonstruiramo život u davnoj prošlosti. Mašta je neophodna, egzaktni smo koliko je moguće." Od svih svojih radnih pozicija, najviše voli rad na terenu. Pamti sebe s ruksakom, gojzericama, na kiši i suncu, ako je trebalo prespavati u pećini, spavala je. A strah? Nikad ništa neprijatno. "Moja mladost dolazi u vrijeme kad je bilo normalno vidjeti mladog čovjeka s ruksakom, stopira i putuje svijetom. To je bila generacija tzv. djece cvijeća. Danas se ne bih usudila prespavati u prirodi ako u blizini nema kampa. Nigdje! Recimo, u Holandiji sam radila četiri godine s američkom ekipom, ostavljali smo auta 1971. otključana na parkingu, kasnije već ne, a danas pogotovo. Tako je svuda."
Između prve značajnije naučne publikacije, Petovijske nekropole, do najnovijeg stručnog rada o Masivnoj grivni s područja Glasinca, stale su mnoge godine, a profesionalna aktivnost Zilke Kujundžić ne jenjava. Smatra da njen sadašnji angažman predstavlja najvažniji trenutak u karijeri. "Riječ je o koprodukciji Zemaljskog muzeja, Njemačkog arheološkog instituta i Univerziteta u Kielu, tema je istraživanje butmirske kulture, socijalnih struktura i naselja uopće i rekonstrukcija života u butmirskoj kulturi mlađeg neolita. Uskoro slijedi pisanje monografije, a ono što sada radim posvećeno je umjetnosti i religiji butmirske kulture s aspekta novih saznanja i bit će to moj najznačajniji rad."
Zilka Kujundžić ujedno žali što zbog rata još nije završila paleolitska istraživanja na Sokocu, Pećina pod lipom i u Badnju kod Stoca. "To su naša dva svjetski značajna paleolitska lokaliteta. Poslije crnogorske Crvene stijene, ovo su lokaliteti na kojima je pronađena najstarija umjetnost, s njima je BiH postala zemlja jugoistočne Evrope koja ima paleolitsku umjetnost." Bilo je, veli ona, u njenoj praksi još žzanimljivog istraživačkog kopanja', želi sve to objediniti i konačno zaokružiti svoj rad u Zagrebu odbranom doktorata. Voli dočekati zoru i zato ustaje u pet. "To mi je navika još od vremena kad sam često bila na terenu. Kad rano ustajete, možete vidjeti rijetke fenomene. Kad sam bila na terenu u istočnoj Srbiji, mještani su me pozvali da u ranu zoru vidim, kako oni zovu, procvjetani Dunav. To su hiljade bijelih leptirića koji trepere nad vodom i žive samo pola sata."
Mjesto za povratak Autor stručnih publikacija i izložbi, član ICOM-a i Njemačkog arheološkog instituta, Zilka Kujundžić u Sarajevu je od 1983. - ona i suprug žive podstanarski. Tek prošle godine kupit će stan u urbanom dijelu grada, renoviraju ga, a Zilka namješta. "Birala sam ono što mi se dopada, sve je eklektično kao i ja, ne volim setove ili garniture. Muž i ja dogovorili smo se da ne kupujemo skupe stvari, novce je bolje potrošiti na putovanja. Ovaj stan je, u psihološkom i sociološkom smislu, za nas ognjište, jer ovo je naš prvi zajednički krov nad glavom! Kad zalazite u godine morate imati ognjište, ovo će biti mjesto na koje ćemo se uvijek vraćati."
U stanu joj je ugodno, uživa u svemu što je okružuje, radi, čita, piše. "Ovdje mi dolaze prijatelji, ovdje imam televizor i Discovery Channel, imam kompjuter, internet, vezu s dragim osobama i svijetom. Ovdje osjećam da sam u 21. vijeku, ali kad izađem na ulicu, nije tako i to me boli." Priča nam o odlasku u penziju sljedeće godine, puna je planova kao da je na početku, željna putovanja, zanesena Vancouverom, gdje radi njen suprug Nurudin, nekadašnji diplomant sarajevskog Filozofskog fakulteta. Poslije rata došli su oboje, on se razočarao i napustio Bosnu. Uskoro dolazi u posjetu. Ponesena i pričom i lijepim sjećanjem na Vancouver, gdje je kao doktorant - honorarni zaposlenik radila na Univerzitetu British Columbia, Zilka Kujundžić-Vejzagić najavljuje povratak u Kanadu. I još nešto: "Suprug i ja želimo napisati knjigu o našem prognaničkom životu!"