Odnos bh. vlasti prema baštini je problematičan

Za portal «Dnevnog avaza» Novaković komentariše stanje zaštite arheološke baštine u Bosni i Hercegovini i prenosi vrijedna iskustva iz svoga rada u Sloveniji...
27.03.2008. 14:07

Arheolog Predrag Novaković sa Filozofskog fakulteta u Ljubljani vođa je katedre za arheološku metodologiju i teoriju gdje predaje metodologiju arheoloških istraživanja i arheologiju pejsaža, gostujući je profesor na univerzitetima u Pizi (Italija) i Gracu (Austrija) i generalni sekretar Evropske asocijacije arheologa (EAA).

Iako u Bosni i Hercegovini ne postoji studij arheologije, razgovaramo u Sarajevu, gdje se govori o osnivanju katedre za arheologiju.

- Moja posjeta je u okviru bilateralne suradnje ljubljanskog i sarajevskog univerziteta, uspostavljene 2007. godine. Unutar te saradnje postoje fondovi koji su namijenjeni stručnoj razmjeni i predavanjima, pa imamo priliku da se posavjetujemo i o drugim oblicima saradnje. Uspostava stabilnog sistema arheologije kao cjelovite struke sa obrazovnim i zaštitnim i muzejskim sistemom još uvijek je top-tema, što je u jednoj mjeri veoma komplikovano zbog političkih i administrativnih okolnosti. No, to ne znači da zbog toga treba obustaviti saradnju. Od najvećeg je značaja da se takav sistem uspostavi. Ja sam sa sobom u Sarajevo donio donaciju od stotinjak knjiga sa našeg odsjeka u Ljubljani za budući odsjek arheologije na Filozofskom fakultetu, što je svojevrsna podrška njegovom osnivanju. Samo uspostavljanje studijske grupe naravno ovisi o lokalnim strukturama, ali su stvari u toku i nadam se da će se to ostvariti na jesen ove godine. Za takav studij neophodno je iznaći sredstva, najbolje iz postojećih evropskih fondova namijenjenim upravo takvim stvarima. To su namjenski fondovi za modernizaciju visokoškolskog nastavnog plana i programa za zemlje koje su u pristupnoj fazi uslaska u EU. Konkurs je otvoren, pa treba požuriti, ali su za pristup tim fondovima, potrebne velike pripreme. Novcem iz tih fondova moguće je finansirati 95 posto troškova studija, što već funkcioniše u BiH na drugim fakultetima i univerzitetima. Često se na taj način osnivaju škole, odnosno studiji za javne službe upravnog smjera i slično. Standardna forma organizacije arheološke struke Evropi je takva da su glavne službe u državi Zavodi za zaštitu spomenika ili kulturne baštine, koji se brinu o «arheološkim nekretninama», vode politiku razvoja, sudjeluju u prostornom planiranju, daju dozvole za iskopavanja i kao stručna služba brinu o budućem gospodarenju tom baštinom.

Kako ocjenjujete odnos bh. vlasti prema arheološkoj baštini?

Taj odnos je problematičan jer BiH još nije potpisala Maltešku konvenciju Evropske komisije o zaštiti arheološkog naslijeđa i kulturne baštine. Razlog tome je vjerovatno složeno ustrojstvo ove zemlje. EAA je prema svojim statutarnim dokumentima obavezna da radi po principina važeće administrativne uprave i da se vodi principima međunarodne zajednice. S druge strane, sistemska saradnja nije vezana za Maltešku konvenciju, ona samo stvara pravnu podlogu za stvaranje državnog zakonodavstva i podzakonskih akata koji iz toga proizilaze, kako bi se uspostavio jedan savremen i cjelovit sistem zaštite arheološke baštine. Ta konvencija je općenito vrlo «ljubazna» prema investitorima jer nalaže arheolozima da istražuju samo u slučajevima najveće nužde, kad je arheološka baština ugrožena do krajnosti. Ni mi arheolozi ne možemo uvijek istraživati tamo gdje želimo, jer ćemo u velikom broju slučajeva morati odabrati onu ugroženu baštinu kako bismo je spasili. Konvenciju su gotovo sve evropske zemlje već ratificirale, a to nudi mogućnost da se domaće zakonodavstvo tome prilagodi i podzakonskim propisima uredi područje zaštite arheološke baštine. Sistem koji treba uspostaviti mora uključivati sve arheološke djelatnosti, od istraživanja, konzervacije i muzejske zaštite do prezentacije. Naravno da postoje veliki problemi zbog organizacije tih institucija, ali kad imate tu podlogu onda imate i nešto što tjera državu da u pravilnom smjeru razvija svoje domaće zakonodavstvo.

Svjedoci smo ubrzane izgradnje u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, pri čemu su opasnosti izložena brojna arheološka nalazišta. Najočitiji primjeri su zabrana pristupa arheolozima zemljištu namijenjenom izgradnji ambasade SAD i manipulacija ostacima Tašlihana. Kako to ocjenjujete?

Baština je javno dobro čime postaje nešto što je od javnog interesa i o čemu treba da brinu opštine, kantoni ili država. Iako taj javni sektor postoji, njemu treba najviše pomoći u ovom trenutku, kroz obrazovanje kadrova i uvođenje nivoa standarda u toj oblasti. U Sloveniji je donesen novi Zakon o kulturnoj baštini koji određuje šta je domen državne skrbi a šta ide na teret investitora koji želi graditi poslovni objekat. To je ključna stvar jer u evropi važi sistem «polluter-payer» (ko zagađuje taj plaća). Ako neko želi graditi npr. Merkator na parceli koja sadrži arheološki materijal, onda to mora i da plati. Slučaj sa ambasadom SAD je ekstreman jer je mnogo više poslovnih objekata nego diplomatskih. Međutim, čak i u takvim uvjetima postoje međunarodna pravila. Ključno je, kad se uspostavi kompetentna javna služba ili sektor sa stručnjacima iz te oblasti, skladno raditi na razvoju lokalne zajednice. Arheolozi danas zbog toga sudjeluju u fazama planiranja, a novi Zakon predviđa da kada se zemljišta prekvalificiraju iz poljoprivrednih u građevinska, onda se na teret države moraju izvesti preliminarna arheološka israživanja i ako se utvrdi prisustvo baštine onda investitor mora platiti ostatak iskapanja.

Koliko novca godišnje Slovenija izdvaja za arheologiju?

To je teško reći jer novac dolazi iz više državnih izvora čiji budžeti nisu fiksirani, ali se većina njihovog posla finansira od strane investitora. To je oko 95 posto svih sredstava koje Zavodi dobijaju od izgradnje, a radi se o velikim javnim gradnjama kao što su parkirališta, zgrade, ulice, petlje i autoputevi.

Kako je u Sloveniji zakonski regulisano kada fizičko lice na svom posjedu pronađe baštinu? Ima li država pravo «upada» na privatni posjed radi zaštite baštine?

Tu treba jasno utvrditi o čemu se radi i teško je apriori reći. Država jeste vlasnik nalaza ali nije nužno u posjedu. Privatno lice može biti u posjedu nalaza, ali mora dati državi priliku da se taj nalaz dokumentira. Ako država ocijeni da se nalazi mogu čuvati kod te fizičke osobe radi zaštite od propadanja onda je privatnik u posjedu baštine ali je ne može prodati i ona ne može biti predmetom ostavinske rasprave. Manje intervencije plaća država, ako se radi o izgradnji kuće ili garaže. Primjerice, jedna takva intervencija je koštala oko 20.000 eura, ali je Zavod pozvao naš odsjek i predložio da mi održimo školou na otvorenome kako bismo mogli školovati studente. Mi smo bili sretni što možemo obučavati studente na pravom nalazištu, a Zavod je plaćao deset puta manju svotu za istraživanje.

Je li bilo primjera «kvaziarheologije» u Sloveniji?

Najveći problem su tzv. «detektoraši» i to je nerješiv problem. Vrlo je popularno detektorisanje područja bitaka iz prvog Svjetskog rata gdje je sudjelovalo nekoliko tisuća vojnika i gdje postoji mnogo artefakata.

Da li su u nekim slučajevima «detektoraši» otkrivali vrijedna nalazišta?

Da, to se stalno dešava. Čak su po starom Zakonu muzeji imali pravo otkupa pa su se uspijevali dogovoriti sa nalazačima. Međutim, država mora finansirati te fondove za otkup. I među «detektorašjma» postoje ljudi koji sarađuju i koji se mogu uklopiti u rad Zavoda i ostalih institucija, a postoje i klasični pljačkaši koji otuđuju atrefakte koji onda završe na crnom tržišztu diljem Europe. Kod nas često dolaze nalazi iz Bosne, Srbije i Makedonije. Nažalost to je teško pratiti i iako naš Zakon predviđa sankcije, morate imati čvrste dokaze poput video-snimaka ili svjedoka.

Koja je, po Vašem mišljenju, najefikasnija metoda pritiska civlinog društva na državu radi regulisanja ovih pitanja?

Kada izgubite ono što je vrijedno i značajno, tek onda shvatite šta ste imali. To često zna biti povod da se stvari mijenjaju. Kad se nešto strašno desi, a baština uništi i ode u nepovrat onda vlasti građani postaju senzibilniji prema ovom pitanju. BiH ima dobru tradiciju očuvanja kulturne baštine ali se nakon rata promijenila vlast koja “trpa” druge stvari ispred arheologije.

U BiH se ubrzano grade i autoceste. Imamo primjer da je već sagrađena jedna dionica, od Jošanice do Dobrinja, a da na trasi uopće nisu vršena arheološka istraživanja. Stručnjaci tvrde da su mnoga dobra već otišla u nepovrat, a u planu je i izgradnja sarajevske obilaznice, koja bi mogla uništiti vrijedno nalazište Varošište kraj rijeke Bosne.

Kad je počela gradnja autoputeva u Sloveniji onda su arheolozi iz muzeja, Zavoda i ministarstava stvorili neformalne grupe za pritisak. Te grupe su utjecale na one koji odlučuju o tim stvarima. Kod nas je 1994-95 godine postojao argument vlasti da je Slovenija društvo u tranziciji i da se nema novaca, da su autoputevi potrebni zbog investicija i radnih mjesta i da je suludo trošiti novac na arheologiju. Međutim približno 1,5 posto novca od autoputeva je išlo u arheologiju, pa se vidjelo da su to ogromna sredstva. Ako je potrošeno milion eura, onda je taj novac uložen u radna mjesta i podizanje mikroekonomije. Na jednom velikom gradilištu imate arheologe i fizičke radnike koje treba nahraniiti, pa se tako razvijao i “logistički” biznis koji je nevjerovatno zaživio a 20 posto novca se u vidu poreza vraćalo državi. Međutim, naše su službe mnogo opremljenije pa je to bilo lakše izvesti. To je bilo vrijeme investiranja u kulturu, a zaposliti 50 mladih ljudi na terenu je veliki uspjeh. I ti ljudi plaćaju porez državio, tako da ko god pravi autoput, taj ima sredstva i može iznaći novac za istraživanja. Ljudi su postali senzibilni jer je autoput uništio neka nalazišta koja se sada mogu naći samo u literaturi. Građani su se osvijestili tek kada je autoput prešao preko voćnjaka njihovih djedova ili kada su se čitava groblja morala izmještati. Nastala je mogućnost osnivanja novih poslovnih sistema koji su išli uz izgradnju autoputa jer se na mnogo mjesta naišlo na arheološke ostatke, a Zavodi tada nisu mogli odgovoriti potrebama. Tako su nastale privatne institucije koje su bile fleksibilne i mobilne i koje su mogle obvaviti posao po standardima vremena. U arheološkim istraživanjima su posao zaštite i konzervacije u 20-30 posto slučajeva radile javne institucije, a ostatak privatne firme i da nije bilo njih mi danas ne bismo imali autoputeve.

Kako komentarišete epohalni nalaz ilirskih brodova na lokalitetu Desilo u Hutovu blatu?

To je prekrasno nalazište, kakvo želi pronaći svaki arheolog. Sačuvano je drvo i brodski teret, ali postoje tehnički problemi kako to izvući iz vode, sačuvati i konzervirati. Koliko znam pronađeno je 400 čepova amfora iz određenog vremena, a na nekim je nalazištima dovoljan i samo jedan da se nalazište datira. Podvodna arheologija se razvija u posljednjih 10 godina i stvaraju se novi centri i instituti. Nalazi izvađeni iz vode su najočuvaniji artefakti jer se u tom okruženju najbolje sačuva drvo i organski materijal. Ja sam nešto slično vidio u Pizi kada je u vodi pronađen sačuvan konopac sa čvorom za vezivanje broda. To je bila podvodna okolina, prekrivena pijeskom i muljem gdje nema bakterija koje bi pospješile raspadanje organskih materijala. Međutim, brodovi često imaju tako velik teret da kada se otkriju, nijedan muzej ne želi prihvatiti sav materijal jer ga je previše. Ipak, starovjekovna brodska plovidba i komunikacija su ključne za rasvjetljavanje nepoznatih činjenica iz prošlosti.

Autor: Velid Jerlagić